„Šipražje jove, crna topola i čempresi, sa sovuljagama i sokolima, čavrljivim morskim galebovima koji su imali gnezda u njihovim granicama“, skrivali su pećinu Kalipse, ćerke Tetide i Okeana. „Vinova loza povijala se iznad ulaza. Peršun i perunike rasli su po obližnjim livadama koje je natapao bistar potok.“ Ovde je dočekala onog koji se jedva popeo na obalu: „Ako ostaneš kod mene, uživaćeš besmrtnost i večitu mladost.“
„Ona koja skriva“ zdržala je „Ljutitog“ punih sedam godina, trudeći se na sve načine da ovaj zaboravi Itaku. Na kraju mu je, ipak, najviše u strahu zbog božije kazne, pomogla da sagradi splav kojim će se vratiti kući. I već dok se Ljutiti“ otiskivao morem, nazirući u snoviđenju obale voljene zemlje, Kalipsa je okretala svoje nasmejano lice ka Prvom smrtniku kome je podarena moć proricanja. On je razumevao jezik ptica i zmija, mogao je da čuje razgovor svakog živog stvora:
Prvi crv u gredi: „Melampo veruje da zna.“
Drugi crv u gredi: „Melampo zna, on želi da veruje da ne zna.“
Prvi smrtnik je čuo razgovor dva crva, primivši taj znak pre svega kao opomenu da će se greda ispod koje spava verovatno srušiti već u zoru. Crvi rade svoj posao, a u retkim pauzama valjaju besmislice po ustima punim drvenog praha. Pomerio je svoj ležaj, ne osvrćući se na smisao reči koje je čuo. Nije osećao tu vrstu opasnosti. Nije on taj koji je sanjao Itaku. On je bio kod kuće.
Da li je Melampo bio na pragu novog krštenja? Da li se odrekao svog imena i primio drugo? Elfenor?
Da li je Kalipsa, verujući da je prekretnički zakon planetarnih sila na delu, preko noći postala Antibija?