Starim.
Jednostavan iskaz. Ništa naročito. Starenje počinje rođenjem.
Ali, sa sedamnaest, dvadeset sedam, pa ni trideset pet i još malo, iako takođe starimo, ne pada nam na pamet da tako nešto konstatujemo, kamoli razmišljamo o tome. Razumljivo: kada čovek praktično ne oseća nijedan organ u telu, jer su svi u skoro savršenom stanju, mozak radi na talasu koji ne dotiče ovaj lonac u kome se sada, još uvek sirova, ali sve bliža skidanju mesa sa kostiju, nalazim ja.
Nije sada reč o kolenima koja me izdaju kad treba da se podignem iz čučnja, o svim onim vidljivim (i nevidljivim, ali dovoljno prepoznatljivim) znacima prodaljivosti tkiva, reč je o situacijama kojima dajem važnost iznad uobičajenog nivoa srednje kategorije, znači – ni previše bitno, ni sasvim nebitno. Do pre par godina, na primer, uopšte se nisam bavila situacijom na poslu, izvan one koja je i danas, hvala Bogu, vezana za učionicu, za đake, i u tom smislu ostala, bez sumnje, najplemenitiji deo moje profesionalne prakse. To me spasava, zahvaljujući tome još uvek mogu da kažem da radim korisne stvari zbog kojih ne prekorevam sebe, naprotiv. I dalje je dan skoro savršen kada znam da sam u učionici dostigla maksimum, ili bila blizu toga.
Šta se promenilo?
Počela sam da primećujem stvari koje sam ranije sasvim uspešno ignorisala, nisam na njih obraćala pažnju bar ne u toj meri da pokrenu razmišljanje, ili akciju. Sada, međutim, ne samo da primećujem štetne pojave na poslu, već im dajem značaj koji, lepo to osećam, narušava moj mir i ono malo preostale energije koju treba podeliti na đake.
Ali, neee, konstatujem u tom jednom pogrešnom trenutku: radim pravu stvar, suviše sam dugo tu, da bih mogla mirno da posmatram kako mi „raznose krov“.
S jedne strane, to nije sasvim neosnovano. Zreo čovek premešta fokus sa sebe na okolinu, i to je još jedan doprinos neizbežnoj činjenici starenja. Prosto, prevazišao je studije sopstvenog slučaja, sasvim osvestio sebe (donekle tačno), i šta drugo preostaje nego maltene nesvesno proklizavanje u svet oko nas u kome su stvari ispremeštane kao u zapuštenoj kući. Ako je tačno da nisam umišljeni egoista, samozaljubljeni psiho kome je isključiva mera života vrednog življenja ono što se nalazi u njemu, zaštićenom aurom zablude da je JA alfa i omega, onda je to proklizavanje sasvim normalna i očekivana faza.
Međutim, upravo je tu zamka. Čovek ne mora nužno da bude sujetno govno koje će mizantropiju preimenovati u neizbežnu posledicu devastacije na planu ljudskog, da bi konstatovao da je svet, iz perspektive malog uzorka, a to je uvek pokazatelj opšteg, postao u najmanju ruku problematičan.
Izvesno je i to da ne procenjujem dobro, ili sasvim tačno, sopstvenu ulogu u događajima koji su mi prilično neprijatno promenili poslovni plan, verovatno su u pravu moji retki prijatelji tamo koji kažu da sam pod konstantnim stresom. A svi znamo da stres nije dobar saputnik.
Naravno da nisam sasvim kako treba. Nisam dobra onoliko koliko bih htela da budem, mada je taj zahtev iskljućivo moj. Trebalo bi da budem najbolja u učionici. A nisam.
Prečesto me hvata dosada, osećaj promašaja cilja, bezvoljnost da savladam haotičnu polifoniju koja se ciklično menja, pa se čini da sam uvek na početku i da je prethodno iskustvo nedovoljno.
Nisam kako treba ni onda kada osuđujem protivnike, ali to je već priroda koju ne mogu korenito da menjam. Sejem prezir ne dozvoljavajući onome prema kome je upravljen da nosi svoju ličnu frustraciju onako kako najbolje ume. „Ko zna šta ti ljudi proživljavaju u svojim životima i zašto demonstriraju baš te osobine“, kaže moj najbliži. Trebalo bi stati, bar na sekund stati pre udarca. Zar nisam ja ona koja, puna vere u izgovoreno, biranim rečima govori đacima da ne treba mrzeti čoveka, nikada, ali treba mrzeti greh koji čini? A da ni sama ne znam gde je granica, gde je taj sekund u kome se pesnica koleba i konačno spusti pred nečijim licem, jer lice „ne zna šta čini“?. Zar nisam ja ona koja se silno trudi da objasni da onome koji greši treba dati šansu da se oslobodi greha, da se opere? To i dalje ne znači da se greh zaboravlja ili relativizuje, naprotiv. Uglavnom činim ono što ne treba.
Slučaj Prvi: Izgovorila sam to, misleći potpuno isto – ta žena je moje najveće razočaranje.
A očaranje je krenulo iz tačke u kojoj su se slile razne situacije iz kojih je izašla kao osoba sa integritetom, sa kičmom. Bila sam sklona da podelim sa njom stvari koje čovek od muke sa kojom mora da živi ne izgovara često. Mislim da je i ona imala takav odnos sa mnom, jer nije škrtarila na deljenju. Izgleda da smo obe promašile. Desilo se ono što uglavnom prati zaljubljenost: kičma nije zapravo kičma, a ja zapravo nisam ono što je ona u prvi mah videla. I ma koliko da je ta čarolija međusobnog slepila trajala, slepilo je slepilo, a buđenje neizostavno ide sa glavoboljom samoprekora.
Slučaj Drugi: Moj možda najveći poraz. Ne možda. Moj poraz, u pravom smlislu te reči. I ovde se radi o nekakvoj zaljubljenosti, ipak drukčijoj od one koju sam iskusila u prvom slučaju. Jer, ovde nije bilo celofana i sve sam jasno videla, naročito nerv koji imaju ljudi od malena vaspitavani u duhu „zaključavanja vilice“. Pit bul, ili staford, moraju biti socijalizovani i konstantno pod kontrolom (i dominacijom) vlasnika u cilju anesteziranja borbenosti i agresivnosti. U ovom slučaju je to izostalo. Jer, ova ženka pit bula je, sakrivena ispod naslaga ljudskog tela, često iskušavana na temi „plena“, te je razvila sklonost da jednom uhvaćeno parče ne ispušta sve dok ono ne postane mrva od učestalih pritisaka čeljusti. Umesto da ta pojava bude alarm, dočekana je u njenom najbližem okruženju kao prilika za nagradu.
Čovek često umanjuje važnost neprijatnih otkrića, a to je upravo ono što se desilo sa mnom i ovom u osnovi plašljivom zverkom koja zarivanjem zuba u meko tkivo plena otkriva suštinsku nemoć. Masivna i uglavnom privržena, izazivala je u meni ponos kakav mogu izazvati napredni, mišićavi psi sjajne dlake kojima se prašta cepanje mebla sa troseda, jer, prosto, ponekad nadvlada njihova zverska priroda. U nameri da tu prirodu sasvim potčinim i minimalizujem ono što je zapravo nemoguće, vezala sam je činom zaveta koji u međuljudskim odnosima ima naročito značenje. Negde sam znala, i tada, da je njeno opiranje loš znak, ali nisam imala neophodnu snagu i upornost da se borim sa rasnim odlikama. I veliko je pitanje da li bih uopšte uspela i da sam ih imala. Sad mislim da nikako ne bih uspela, ali to ne umanjuje moju krivicu. Jer, postupila sam nepromišljeno, grešeći na dva plana istovremeno: olako sam potrošila zavet, s jedne strane, i, s druge, potpuno ishitreno i budalasto banula u zonu divlje mustre gena, silujući u ime pripitomljavanja.
Onda sam jednostavno sve napustila. I oterala ženku onako kako se tera tvrdoglavo, krvoločno pseto.
Slučaj Treći: Zanimljivo, ali ovde pripisujem sebi najmanju krivicu. Možda jedino u pogledu potpuno besmislenog gubitka vremena. Ničega tu zapravo nije bilo, jedino čemu nisam mogla da odolim bila je njena posvećenost životinjama. Ta posvećenost je uvek dobra ulaznica, čak i za one koji neskriveno pokazuju nesposobnost da makar sličnu posvećenost razviju prema ljudima. Pustila sam je, dakle, da uđe u moj život, bandoglavo rasterećena podsećanjem na dobru, iskrenu volju ove možda najtužnije figure u mom poslovnom okruženju, da bude servis napuštenim mačkama, psima, pticama i uopšte vrstama živih bića koja nemaju moć govora. Doslovno sve njene osobine koje sam odmah uočila: narcisoidnost i mrzovolja, površnost i despotizam u odnosu na one koji su već svojim položajem potčinjeni, nisu bile dovoljne da onu ulaznicu proglasim nevažećom.
Slučaj Četvrti je troglava aždaja. Tri lika u jednom telu. Ružnom, izobličenom telu koje kao da je osuđeno na ružnoću zato što su „misli srca njihova vazda samo zle“. Ni ovde nisam imala iluzije, jasno sam videla zajedničke osobine: iznad svega neutoljivu glad za vladanjem iz koje isijava kompleks inferiornosti nastao u ko zna kom delu života. Taj se kompleks može zapatiti već u naručju skromnih roditelja težaka (i najčešće jeste to), može biti posledica frustracije na relaciji rodno selo-veliki grad, može otužno da zri u odnosu sa mužem siledžijom, bilo da se radi o fizičkoj ili psihičkoj torturi, može proisteći iz pristajanja na samoću usled nekakve nevidljive ili dobro skrivane bolesti. Interesantno je to što aždaja nepogrešivo nanjuši onog ko je vidi baš tako, kao aždaju, a onda se svom silinom obruši na njega.
Nisam ovde bila dovoljno obazriva. Razlog tome nije moje uverenje da mogu da izdržim sve, više je u pitanju moja infantilnost, neki zakržljali ostatak, propust u formiranju ličnosti koja se nije pošteno opekla igrajući se u detinjstvu sa vatrom.
Rizikujem da budem shvaćena kao osvetoljubivo piskaralo.
Ali, znam da govoreći o drugima govorim o sebi i zato nemam tu vrstu strepnje. Drugim rečima, baš me briga. Da je moguće slušati sve ove Slučajeve, verovatno bi moj portret imao specifičan izgled, možda nesličan ovom koji opisujem sama. I toga sam svesna, a i to me baš briga. Ne mogu da svedočim iz tuđe perspektive, koliko god se trudila da izađem iz sebe.
Svi nabrojani Slučajevi, uključujući i troglavu aždaju sa jednom glavom doduše, stajali su, ne tako davno, združeni u pozi saučešća, svedočeći jednom od najdelikatnijih teških momenata u mom dosadašnjem životu. Svojim prisustvom licemerno pridržavali moje tugom izudarano biće i tako najbednije sakrili zajednički potpisani pakt o onoj vrsti izdaje koja se ne može nazvati drukčije. U vezi sa tim, ubedljivo su najgnusnije one laži koje su maskirane saučešćem.
Dobro je to što vreme čini da se stanje šoka prilično razlabavi, pa mi u ovom trenutku slika nagizdanih Slučajeva Jedan i Dva izgleda čak smešno: u prilici maturske večeri, jednom od retkih njihovih izlazaka iz životne kolotečine, predstavljen je taj oslobađajući tvist, zaokret prema istini, odustajanje od silnih laži i prenemaganja. Nisam bila baš spremna za to, iako sam osećala da se neko nevreme približava. Zapravo, kad se izuzme stajling estradnih sejačica šunda u svim oblicima i strasna uletanja u dert izazvan muzikom za idiote, izgled natapiranih, četvrtastih glava na isto tako četvrtastim telima u pocupkivanju dupetima iznad Hajat ravnih tanjira u kojima je poslužena dekoracija, a onda i stubastim nogama preko podijuma za maturante, Slučaj Jedan i Dva su mi pokazali šta misle. Šta zaista misle.
O meni, mojim pogledima na svet, mojim opredeljenjima, mom ponašanju.
Ali, zar smo morali da prelazimo toliki put? Godinama? Zar je bilo potrebno to kroz vreme putujuće pozorište, da bi se prava istina konačno izmigoljila ispod slojeva kostima u zamornim sezonskim rolama? Da ne govorim o teško savladivoj potrebi da se sklonim sa te proslave mature, da otrčim u neki bezbedni zaklon od večite ljudske gluposti i bezglavog rasipanja vremena i energije na obmane u životu koji prolazi i neminovno ulazi u starenje iza koga isto tako neminovno dolazi kraj. Nisam to uradila, ipak. Najmanje kako mogu da kaznim sebe zbog loše procene na koju više nemam pravo prosto zato što sam matora, jeste da istrpim. I na svojoj koži osetim ono što bi mnogi nazvali poniženjem.
Nisam osećala poniženje više od gađenja.
Razmišljala sam o tome koliko su mi maturske večeri nekada bile povod za ushićenje koje se skoro po pravilu završava spontanim suzama zbog rastanka.
Nisam to doživela te večeri, a sumnjam da ću opet doživeti.
Starenje je faza života u kojoj čoveka više uznemiravaju senke koje stvari bacaju od samih stvari.