Moja priča

O meni

Priča je kao kuća. Ima temeljce, zidove koji čuvaju od skoro svega i krov koji je kao poklopac preko vrenja, zemaljski otklon od neba preko koga jezde odgonetke smisla za tragače iz zidanog zaklona. I moja priča stoji na međašima: detinjstvo i mladost, ljubav koja oslobađa čuda rađanja, nizovi posrednih i neposrednih pripovesti o ljudima i događajima, izlazak prve knjige iz štampe. Svaki kamen raste u stub i kako vreme prolazi postaje sve čvršći, sve postojaniji i jači. Između zidova kojima su povezani nalaze se i moji roditelji koji su neodvojivi deo pripovedanja.

Knjiga kratkih priča „Mesec u retrovizoru“ nastala je kada je prostor u meni postao suviše tesan da drži sećanja iz doba kada su se kalila važna iskustva. Tokom njihovog oživljavanja otkrila sam nemerljivo zadovoljstvo pisanja koje je vremenom postalo i sfera mog preispitivanja, pokušaj pronalaženja odgovora na ona pitanja koja su neretko u suprotnosti sa realnim životom i merilima njegovih tokova. Sledeći neke druge tokove čiji je smer obrnut u odnosu na „jeste“ i „biće“, osvestila sam ono što sam uvek osećala kao istinu, ali nikada tako jasno i razložno: „prošlost je materijal od koga je sazdano vreme“. U toj Borhesovoj misli koja je pretočena u jedan sasvim drukčiji aspekt života i u vezi sa tim otvara drukčiju zapitanost, nalazi se ipak i ideja koja je ilustrovana u mom prvom romanu,
„Vreme je ljudsko talas na kamenu“. Ako postoji zajednička ideja koja povezuje sve moje knjige, onda bi to bila upravo ta. Jer, moj drugi roman, „Putnik s lažnim pasošem“, iako prožet fantastikom koja je na tom mestu postala jedan od mojih stalnih izraza, takođe sadrži motive koje treba razumeti jedino u čvoru prošlosti i sadašnjosti iz koga je moguće projektovati budućnost.
Roman „Pesma zovinog pruta“ je pokušaj razumevanja i dostizanja ideala ljubavi izvan njene uhvaćenosti u mrežu strasti koja je zapravo njen kraj, grob u koji čovek polaže svoja razočaranja slab da poseče pletivo tamnice i izađe na svetlost. I ovde je ideja o „svevremenu“ ona koja je zapravo ključ, sečivo za mrežu-tamnicu koja sprečava čoveka da jasno vidi svet i u njemu sopstvenu sudbinu.
Peta knjiga, roman „Uvek i samo tvoja“, možda je najdirektniji odraz događaja koji su se obrušili na moj do tada navikama i snagom doživljaja uglavnom ustaljen život. Čovek ne razmišlja mnogo o mogućnostima ružne promene, odbija da se u duhu pripremi za njene teške udarce čak i onda kada su svi znaci tu. A „u svačijem životu postoji jedan izdvojeni trenutak kada se čovek promeni“.

Živim u ovoj mojoj kući, često samo podrazumevajući njene noseće stubove i zanemarujući njihovu važnost. A da nije njih, bila bih izložena „kosmičkoj besmislici i noći“, lutanjima bez cilja i ljubavima koje to nisu.