Poslednji put sam bila na letovanju u Crnoj Gori možda pre sedam, osam godina…ili više? Ne beše mi baš sjajno, ali su zato Perast, a pogotovo Lovćen, učinili da pamtim to crnogorsko leto. Donekle i Luštica, ako se izuzme prilično zla baba koja je držala pansion za sezonske posetioce, pa tek kad se raspakuješ shvatiš da ti je komšija pandur na privremenom boravku, komšinica konobarica koja deli najminijaturniji prostor sa sobarcom, a s desne strane neki atleta-spasilac iz Niša sa devojkom koja zavrće govor da boli. I tako oni ustaju u cik zore, ili ležu u cik zore, a tebi lepo jer nisi sam i ostavljen kao dosadni turista na odmoru koji je došao da se čvari, spava, prežderava i oblokava, ne misleći ni na šta.
„Idemo na Lovćen, idemo na Lovćen, idemo na Lovćen!“ Uporno sam dan pre podsećala na plan puta, kao da taj deo morske obale ne možeš da preletiš, sa sve penjanjem na orlovsko gnezdo preko koga se navalio mauzolej kao ružna bolest na najlepšem mestu. Obožavam Njegoša. Stvarno ga volim kao što se mogu voleti retki dragulji među ljudima jer on zaista jeste bio malo, dobro čudo u veku.
I dođe taj dan. E, pa, Bože, sačuvaj.
Dole, u prostoru sa koga kreće pohod ka mestu Njegoševog groba po drugi put oskrnavljenog mermernim čudom, raširila se šarena suvenirdžica kojom vlada na ćelavo ošišana pripadnica nove omladine, sva iskićena propagandnim materijalom tako da joj oblik ne možeš sagledati od bedževa, značaka i reklamne bižuterije. Tu dobijemo objašnjenje da smo upravo stupili na mesto koje će nas lansirati u oblak čisto CRNOGORSKOG, autentičnog i autohtonog svetilištva, kako je ono što će nas TAMO sačekati sama zenica CRNOGORSKOG vida, itd. Bi mi malo glupo da joj kažem da mi to nije prvi put da obilazim „zenicu“, ali odustah, kao da sam znala da će nas gore dočekati još živopisnija figura u službi očuvanja nove, državotvorne, crnogorske svIJesti.
Uverena sam da na Balkanu nema lepšeg mesta od onog koje je Njegoš izabrao da na njemu počine. Nema među iskrenim i osetljivim ljudima onoga ko neće reći da je ono jedinstveno, da se prosto ljudsko biće na toj tački ne oseća zastrašujuće neobično, kao da je baš tu jedino moguće izvesti kontakt sa „silama nemerljivim“. A onda, kao što to obično biva, preživi, kao pacov ili bubašvaba nuklearnu katastrofu, neka lukava i otporna misao u vremenu, koja se otelotvori kao brdo hladne kamene gromade otužno jednostavnog oblika. Drsko nadmena i rešena da podivlja baš na posebnom mestu, ona tera čoveka da joj siđe u utrobu i tu, na dnu, ne oseti ništa osim tuge i nemoćnog besa. Onakav duh u onakvom ljudskom obliku, ona pojava koja je na svakom mestu ostavljala duboko utisnut trag, ne samo među svojima, nego i među onima koji su predstavljali za Balkanca uvek po nečemu nedodirljivi Zapad, sabijena, kao po diktatu mističnog paganskog rituala u nesalomivu kutiju nevelikog oblika. Obezglavljeno, raskomadano, oskrnavljeno stanište „luče“ koju je jedan vek ukrotio da bi joj drugi trajno ograničio prostiranje.
„Pa, jeste, jeste…jeste Njegoš bio pjesnik, jeste i filozof…ali, prije svega – državnik! Vladika? Jeste, ali prije svega – državnik.“ Kao cepanje balvana, kao valjanje praznih fraza preko jezika koji krasi upotrebljive ljude.
Na osnovu čega sudimo o ljudima koji su ušli u istorijsko pamćenje? O ljudima koje ne možemo da procenjujemo lično jer smo svedeni na zemaljsko vreme? Na osnovu onoga što su oni govorili, ne na osnovu onoga kako su njihove reči prepevala daleka pokoljenja u svojim malim, srebroljubivim radionicama. Na osnovu onoga što su u rečima zakucali u sopstvenom za sva vremena do svršetka veka.